Od svih bolesti modernog doba, nijedna dijagnoza na svijetu ne budi takvu količinu straha i panike kao ona: “Vi imate rak”.
Ćelije kancera su izolovane, napaćene, labilne i organizacijski primitivne ćelije u ljudskom tijelu. One ne prolaze redovnu sudbinu drugih ćelija i ne umiru. Process umiranja ćelije zove se apoptoza ili programirano samo-uništenje ćelijskog nukleusa.
U normalanom životu ćelije slijedi sljedeći proces: ćelije žive, izvrše samo-uništenje i nove ćelije se razviju. Nažalost, kod kancera ove ćelije ne umiru, već bez ikakve funkcije i identiteta nastavljaju da zauzimaju mjesto u organizmu.
Sve ćelije imaju sposobnost regeneracije osim tzv. trajnih ćelija. To su ćelije srčanog mišića, ćelije skeletalnog mišića i ćelije neurona. Samim tim ovo znači da nikad ne možete oboljeti od raka ova tri organa.
Liječenje kancera je biznis od oko 750 milijardi maraka godišnje. Biznis koji se hrani i razvija užasnim strahom od smrti. Filovani smo informacijama da samo toksične varijante kao što su hemoterapija i zračenje mogu pomoći u bitci sa kancerom jer će nam to kupiti vrijeme i ubrzati bitku.
Tijelo biva opterećno sa dvije strane: kancerom u sebi i sa otrovom koji se unosi da bi se otrovao kancer. Nažalost, dolazi do toga da otrov liječimo sa otrovom. Kancer je poznat medicini još od ranih sedamdesetih godina. Dobili smo smartphone, kačimo se na internet iz šume, auta se pokreću na dodir ekrana prstom, sastanke vodimo preko zoom aplikacija, ali medicina nije ništa bliža lijeku protiv raka nego tada. Odgovor na ovo pitanje može biti samo da nismo ni u jednom momentu promijenili naš ugao gledanja na ovu bolest. Mi gledamo na kancer kao problem, a ne kao simptom tijela koje je spriječeno da obavlja osnovne prirodne funkcije.
Mi trujemo tijelo, a ne podržavamo ga. Mi radije sugerišemo, nego da inspirišemo. Ako ne gledamo u dublje uzroke bolesti, kako možemo ikad biti uspješni u liječenju? Ako iščupamo kancer iz tijela, to ne znači da smo riješili njegov uzrok, jer se nikad nismo ni pitali zašto je nastao.
Da li je kancer – stanje uma?
Samuel Hahnemann, utemeljitelj homeopatije, rekao je da je svaka bolest – stanje uma. Kancer, također. Ako niste, pogledajte film “Tajna”, gdje možete osvijestiti snagu našeg uma. Različita stanja uma kreiraju naše misli, a potom i naša iskustva. Pa razmislite da živite u gomili misli koja vam govori da niste vrijedni… da vase želje nisu bitne… da, ako želite da budete dobra osoba, morate prvo brinuti od drugima, a onda o sebi. Ovo je stanje uma kancera, u globalu (u Homeopatiji, mi to zovemo karcinozin). Nakon godina i godina života sa takvim mislima i reakcijama, vrlo je logično da će i vaše ćelije početi živjeti shodno vašim vjerovanjima. Kao što rekoh prije, na fizičkom nivou kancer ćelije su vrlo interesantne… oni su vrlo haotične. One ne reaguju kao normalne ćelije i ne treba im kisik da bi opstale. One zapravo vode neki svoj neovisni život unutar tijela, skoro kao onaj neproživljeni život kojeg je pacijent propustio. A šta inače radimo sa ljudima koji nepoštuju pravila? Izbacimo ih, riješimo ih se. Pacijenti sa kancerom vrlo dobro poznaju ovu situaciju – kad odu kod ljekara, najbolja preporuka koju dobiju je da se te ćelije moraju izvaditi ili bombardovati toksičnim hemikalijama.
Ako naš pacijent sa kancerom primi poruku i odluči da promijeni svoje ponašanje i svoje stanje uma kako bi reflektovao više ljubavi prema sebi i poslušao svoje unutrašnje želje, onda bi to bilo pravo čudo. Međutim, to se rijetko dešava. Kancer pacijenti bivaju blokirani samom dijagnoznom, s kojom smo počeli ovu priču, i urade šta god ima kaže doktor neslušajući svoj vlastiti, unutrašnji glas. Taj glas bi mogao da jaukne “Oh, napokon odoh u Veneciju” ili “napokon ću da naučim španski jezik”, “kupim sebi gitaru”, “dam otkaz na odvratnom poslu i posvetim se pisanju”. Ali, ovi pacijenti su navikli da svoje želje stave u ladicu i rade što im drugi kažu.
Oni nažalost, najčešće propuštaju poruku koju im šalje kancer – živi kako osjećaš, uradi šta želiš. Kratko rečeno, kancer ćelije su poštari sa važnom porukom zbog koje bivaju ubijeni. Međutim, životna sila može biti vrlo jaka, pa kancer postane vrlo agresivan nakon što biva otkinut iz tijela, te se pojavi još agresivniji, u vidu metastaze. Naravno, pacijent biva podvrgnut još jačom dozom hemoterapije ili zračenja, te invazija na zdravo tijelo postaje još žešća. U mnogim slučajevima, pacijent umire od posljedica hemoterapije, a ne kancera. U Heilkunst-u, svjesni smo da kancer nije smrtna presuda. Tokom primjene terapije, koristimo iste principe liječenja kao i za bilo koje drugo oboljenje pažljivo prateći individualnosti svakog pacijenta. U tom slučaju, pacijent bi koristio Carcinosin kao jedan od lijekova, konstitucijski tretman, ali i lijekove koji direktno utiču na osnovni kancer (kancer dojke, kože, jajnika, mokraćnog mjehura i slično). Dodatno, pacijent dobija preporuke za promjene svoje životne rutine, ishrane, suplemenata i sve ostale potrebne alate kojim bi se potakao i ohrabrio na ovom putu iskušenja.
Naravno, ovdje ne govorimo da će kancer nestati samo zato što ćemo mi osvijestiti stvari koje u našem životu treba promijeniti, ali treba znati da ćelije kancera imaju svoju svrhu, da sama dijagnoza nije smrtna presuda već afirmacija života kojeg tek treba doživjeti.
