Ovo je pitanje koje postavljaju pacijenti, doktori, terapeuti i homeopati. Kako je moguće da tako mala kuglica, kapljica, ili gotovo neprimjetno razrijeđena “vodica” može imati efekat na tijelo, pogotovo kada klasični lijekovi u sve većim dozama ponekad nemaju? Kako nešto toliko minimalno može izazvati značajan, da ne kažemo, maksimalan efekat?
Prvo, za razliku od klasičnih lijekova koji prolaze kroz sistem varenja, homeopatski lijek djeluje preko nervnih završetaka na jeziku. Na taj način, njegovo djelovanje se odvija na energetskoj razini, posredstvom tzv. eternog tijela. Eterno tijelo je energetski sloj koji omogućava komunikaciju između organa, obično posredovanu nervnim signalima, hormonima i drugim biološkim procesima.
Kod bolesti koja izaziva specifične simptome, homeopata nastoji pronaći lijek čiji simptomi najviše nalikuju onima koje pokazuje pacijent (tzv. totalitet simptoma). Homeopatski lijek predstavlja “vještačku bolest” (artificial morbific disease), dok simptomi pacijenta odražavaju prirodnu bolest. Princip homeopatije kaže da dvije slične bolesti ne mogu istovremeno egzistirati u tijelu – jača će potisnuti slabiju. Zato homeopata bira lijek koji je samo malo “jači” od prirodne bolesti pacijenta.
Nakon uzimanja lijeka, vještačka bolest lijeka istiskuje prirodnu bolest iz tijela, ali ono što je ključno jeste da vještačka bolest ne narušava vitalnu silu pacijenta. Upravo proces dinamizacije (potenciranja) lijeka – serijskog mućkanja i razrjeđivanja – čini lijek sposobnim da djeluje na energetskoj razini bez fizičkog opterećenja organizma.
Kada vještačka bolest preuzme “mjesto” prirodne bolesti, vitalna sila pacijenta je stimulisana da odgovori. Taj odgovor prepoznajemo kao aktivaciju imunog sistema, koji tada reorganizuje svoje resurse, “raspoređuje vojnike” i oslobođenom energijom završava proces ozdravljenja.
Ova delikatna ravnoteža između odabira pravog lijeka, njegovog potenciranja i stimulacije vitalne sile čini homeopatiju jedinstvenim i moćnim sistemom liječenja.
